Bosanski kult boga Binda
U Velikoj Kladuši i drugim
dijelovima Cazinske krajine oduvijek se tvrdilo kako među narodom nikada nije
bilo drvenog i vodenog prosjaka, jer je uvijek bilo dovoljno šume i izvora po
Bosni. Još se uvijek može na ovim prostorima čuti izjava kako je među najvećim
sevapima poravnati i nasuti šljunkom neki put ili očistiti izvor. Poznato je iz
tradicionalne prakse kako su Bošnjaci oduvijek bili vezani za izvore i gradnju
hair-česmi, kako bi se slučajni putnici mogli pored njih zaustaviti i osvježiti
a graditelji osevapiti. Zbog toga se na hair-česmi obično vidi uklesano ime
graditelja te prigodni epitaf pred njegovu dušu.
Ta povezanost ovdašnjeg čovjeka i
vode nije nimalo slučajna i ona datira iz vremena naših ilirskih predaka.
Ostaci njihovih religijskih vjerovanja i prakse, posebno one vezane za izvore, najbolje
se prezentira kroz kult Binda, boga izvora, čije je svetilište pronađeno u
Privilicama kod Bihaća. Naime, pleme Japoda koji su nastanjivali sjeverozapadni
dio Bosne te susjednu Liku u Hrvatskoj, bili su od svih ilirskih grupacija
najviše naklonjeni obožavanju navedenog božanstva što je rezultiralo time da praksa
liječenja vodom nije prestala u antičkom dobu nego se preko srednjeg vijeka
uspijela zadržati sve do polovine dvadesetog stoljeća. Opise tih jednostavnih
rituala zabilježili su pojedini antropolozi te danas možemo imati uvid u
njihovu ritualnu praksu. Bolesnik bi sam ili u pratnji nekog člana familije u
rano jutro odlazio na izvor u prirodi gdje se umivao, kupao a na kraju bi pored
vode obavezno ostavljao simboličan dar u hrani ili bi se u izvor bacao novac.
Ukoliko se dolazilo bez bolesnika onda bi se nosio neki dio njegove odjeće koji
se vješao i ostavljao na najbližem drvetu do izvora. Nekada se odlazak ravnao
prema određenom prazniku, mjesečevoj mijeni ili se nije nikako obaziralo na to
već je bilo samo bitno znati od čega koji izvor ima moć liječenja.
No, to hodočašće na izvore nije
bio specifikum samo ovoga dijela naše domovine nego je prisutan na cijelom
njenom teritoriju. Emilijan Lilek, profesor velike gimnazije u Sarajevu, navodi
mnoštvo izvora na kojima se narod liječio od raznih bolesti. Autor je
zabilježio slijedeće:“ Sarajlije idu na izvor Mjedenicu kad je ko bolestan od
groznice. Tu se bolesnik umiva, pa ostavi novaca ili štogod od haljina.
Vraćajući se kući ne smije se okretati nazad. Na Koševu ima jedan bunar u džamiji, koji se zove
Jezero. U njega bacaju žene novce, nakon što se napiju vode. Ovdje dolaze i
bolesnici, žene i ljudi različite vjere, umiju i operu se vodom iz Jezera,
ostavljajući po koji novčić na mjestu. U blizini Brčkog ima jedan izvor koji
narod zove Zmajevac, pošto se po vjerovanju u njemu kupa zmaj. Na ovaj izvor
dolaze žene sa djecom pa se u njemu kupaju ostavljajući na tom mjestu nešto od
haljina ili novaca“. Autor dalje spominje i mnoge druge izvore po Tuzli,
Zenici, Travniku, Višegradu, Vlasenici, Foči Čajniču, Goraždu, Tešnju,
Banjaluci, i drugim mjestima, što na najbolji mogući način prezentira
dugotrajnost kulta boga Binda koji je uspio ostati dugo vijekova nakon dolaska
kršćanstva i islama u Bosnu.
Rituali sa vodom
Voda je najjednostavniji i
najmoćniji prirodni čistač. Možda se upravo iz te spoznaje još od bogumilskog
doba Bosne ukorijenila narodna izjava kako voda može oprati sve na ovome
svijetu osim ljudskog grijeha, na što su kasnije ukalemile još neke izjave i
izreke poput one o nepopravljivom ljudskom zlu: „I da ga izaperu u devet voda
nema tome pomoći!“. Međutim, unatoč svim izjavama, u ljekovitu moć izvorske vode naš narod nikada
nije sumnjao. Njoj se pripisivala sposobnost da u sebe impregnira moć Sunca,
Mjeseca, biljaka, zlata, izgovorene ili napisane riječi. Kako nekad tako i
danas vjeruje se kako će ljekovite biljke najbolje demonstrirati svoju učinkovitost ukoliko se pomiješaju sa
svježom izvorskom vodom. Vjerovatno to mnogi ne znaju ali poznate Bachove kapi,
inače jako popularna metoda liječenja na Zapadu, nisu ništa drugo nego li
kombinacija izvorske vode i mješavine ljekovitog bilja, koje potopljeno u njoj
nekoliko sati, predstavlja izvrstan homeopatski pripravak za liječenje stresa i
pojedinih psihičkih bolesti.
Izvorska voda je ljekovita na
svom izvorištu ali i ako se donese kući i nad njom izvrše određeni volšebni
postupci. Idealne primjere možemo pronaći kod bosanskih stravaruša. Prije
salijevanja olova stravarka bi sastavila tri izvorske vode u jednu i onda
započinjala sa ritualom. Po tu vodu bolesnik uvijek ide šuteći i pazeći da ga
neko ne bi vidio ili susreo, pošto se to nije smatralo dobrim znakom za sam
rezultat liječenja.
U rumunjskoj tradiciji ako se
liječila kožna bolest onda bi se po vodu išlo ranom zorom, bosih nogu preko
rosne trave. Za teške bolesti kao i one psihičke po vodu bi se išlo vrlo rano,
prije sunčeva izlaska, ali tako da se uzme po malo vode sa tri izvora, mjenjajući
pri povratku kući rutu pua i pazeći da se niko ne susretne. U liječenju
nepoznatih bolesti tojest onih kojima se ne može naslutiti nastanak voda se
uzimala ispod mlinskog žlijeba. Isto tako, bude li neka osoba bolesna zbog
urokljivih očiju ili magije skupila bi se voda sa devet izvora a onda u njoj
zagasilo devet živih ugljenova nastalih od izgaranja drveta lipe.
Osim za liječenje voda se uzimala
i za čaranje. Na primjer, za potrebe ljubavnog bajanja po vodu se uvijek ide dvije,
tri noći prije punog Mjeseca, ali nikako na sam Uštap, pošto se onda može po
kazivanju naroda prikazati nešto loše u vodi. Izvorsku vodu je najbolje
zagrabiti odmah iza ponoći a ona osoba koja je uzima mora biti čistog tijela i
odjeće.
Za kraj treba naglasiti da
iscjeljujuću moć ne posjeduje isključivo samo izvorska voda već i kišnica. U
perzijskoj tradiciji mjesec april naziva se Nisan i za njega se vjeruje da ima
posebno svojstvo odnosno da je kiša koja pada u aprilu ljekovita. Naime, još
uvijek u zraku nema dosta prašine koja bi mogla onečistiti kišu pa se kišnica u
Nisanu skuplja i čuva. Ako se nad aprilskom kišnicom prouče sure protiv zla ona
uspješno može liječiti od uroka, sihira i džina. Također, aprilska kišnica se
koristi kao sastojak pri izradi mastila za pisanje hamajlija i zapisa. Čak se i
rosa u ovom mjesecu smatra ljekovitom i nekada se upražnjavalo umivanja sa njom
ili pak hodanje bosim nogama po livadi u samu zoru.
