Nakon vojne agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) i u poslijeratnom tranzicijskom periodu, koji je doslovno uništio i ono malo ekonomije koja je preostala iza strašnog rata, a koji je zapravo započeo, kao i svaki drugi, samo sa jednim ciljem - pljačkanjem, narod naše zemlje naglo je osiromašio. Takva atmosfera pogodovala je pojavi mnoštva šarlatana i prevaranata, koji su se pojavili, takoreći preko noći, vidjevši u ezoteriji način da steknu određenu materijalnu korist, ne libeći se kititi svakakvim nazivima i ispredajući fantastične priče kako su svoj "dar" dobili u snu od ovoga ili onoga sveca. Naravno, osim lažnog kićenja i predstavljanja, te zavlačenja, oni ništa drugo i ne znaju i prije ili kasnije budu prozreti. Ako u svom varanju imaju pomoć neke privatne televizije ili "žuti" novina onda taj cirkus potraje i duže vremena ali sa neminovnim krajem. No, do tada, njihove žrtve se broje na stotine, ostavljajući u tim ljudima povrijeđenost i gorčinu, ne toliko zbog novca koji im je izvučen, nego više zbog toga što su izvarani na jako podmukao način.
Takva gorčina rađa i opšte vjerovanje kako većina ljudi zapravo ne vjeruju u Boga nego da je njihova lažna religioznost ispunjenja čistim materijalizmom i lopovlukom, koji se licemjerno pokušava sakriti u predstavi onih koji su profesionalno javni vjernici tojest paradiraju da ih drugi vide i čuju. Nazivam ih religijskim ili nacionalističkim galamdžijama jer su oni upravo to - iskompleksirani i duboko frustrirani ljudi gladnih duša i stomaka. Veliki dio ih je došao u grad sa ruralnih područja, iz siromašnih familija, što je ostavilo duboke tragove na njima jer cio život se bore protiv sela u sebi. Galamdžije imaju jedan dobar psihološki pristup ljudima pošto svojim bezobrazlukom privlače pažnju i dominiraju, ciljajući na ljudske slabosti koje su prisutne u svakodnevnom životu. Sjetimo se samo kako su ti pojedinci-galamdžije krajem osamdesetih zauzeli sav medijski prostor okrećući naivan narod jedni protiv drugih a onda sa sigurne udaljenosti sa uživanjem posmatrali kako isti ti ljudi ginu, nestaju i siromaše. Da zlo bude još gore galamdžije nisu nikada nestale iz naših života, i dalje nas truju svojim prisustvom i bogate se na slabosti običnog naroda. Zbog tih galamdžija, koji su svakako u dobroj manjini u odnosu na narod, mi i dalje mislimo sve najgore jedni o drugima, iako smo duboko svjesni činjenice da živimo i da živjećemo i dalje vijekovima jedni sa drugima.
No, vratimo se temi ovoga teksta. O šarlatanima već dobro svi znamo sve i ne treba trošiti puno prostora na njih. Bolje je napisati štogod o onim pravim, ali izuzetno rjetkim, pojedincima koji nešto znaju, mogu i umiju. Za početak bi vam odmah napisao jednu jako bitnu činjenicu: žene ne mogu pisati hamajlije i zapise niti mogu liječiti rukjom (egzorcizam). Ovdje nije riječ o klasičnom monoteističkom podcjenjivanju ženskog spola nego u nekim drugim razlozima. A jedan od najvažniji je da žene zbog menstrualnih ciklusa nisu nikako pogodne za takvu vrstu okultnog rada. Također, džini ili zli duhovi skloni su se zaljubljivati u žene i stoga im one ne predstavljaju nikakav autoritet, za razliku od muškarca. Međutim, žene mogu salijevati strahu (olovo), bajati od uroka, liječiti strunu želuca, praviti čajeve, i slično.
Pravu moć liječenja iscjelitelj dobija kada napuni 40 godina života, čime se u bosanskoj tradiciji aludira na početak Božje Objave poslaniku Muhamedu. No, isto tako, u narodnoj tradiciji koja svoje izvorište ima i u bogumilskoj religiji naših predaka, broj 40 se smatra samim po sebi ljekovitim, pošto se većina lijekova koristi 40 ili 41 dan. Zanimljivo je kazati i kako u bosanskom krugu sudbine prvih 40 godina ljudskog života predstavlja prvi krug koji pojedinac pređe i kroz svih 12 znakova doživi transformaciju, kako fizičku tako i mentalnu, sazrije. Broj 40 je u BH mitologiji broj same Majke Zemlje jer se ona, kako se to tvrdi u narodu, svaki četrdeset godina „čisti“ kroz prirodne katastrofe.
Jedna od jako bitnih osobina koju iscjelitelj ili onaj koji piše zapise mora posjedovati jeste sevapli ruka. Taj termin u prijevodu znači da je osoba sretne ruke, darežljiv je i dobre duše, jer samo takvima i više sile žele pomoći. On ili ona, isto tako, mora posjedovati dar molitve - da se njegove molitve čuju kod uzvišenih sila i imaju efekta. Treba znati i to da bez upotrebe basmi ili egzorcističkih zakletvi nije moguće uspješno izvesti niti jedno iscjelivanje jer upravo basme imaju svrhu da kanališu pozitivnu energiju i protjeraju onu negativnu.
Iscjelitelj je obavezan da redovito čita (izgovara) molitve, ali i određene azimete (zazive), kako bi držao pod kontrolom kako dobre tako i zle duhove. U tom procesu on je zaštićen od svih oblika spiritualnih napada. Četiri sure (molitve) koje počinju sa Kul poznate su u spiritualnoj medicini i njih najčešće iscjelitelji upotrebljavaju za tretman manjih slučajeva oboljenja. koji se obično manifestiraju u obliku nemira, nedostatka apetita, sna, itd. U praksi takvog liječenja svaka se sura ponovi uzastopno po tri puta i puhne se na bolesnika, kojeg iscjelitelj treba također dodirivati dlanovima po tijelu, kako bi molitve imale još bolji iscjeljujući učinak. To se prati i posebnim pucketanjem prstima što u završnici ima za cilj da se kroz takve ritualne pokrete odstrani bolest i negativna energija. Naravno, ovo je samo mali djelić opisa prakse iscjelivanja pa ću se u nekim novim postovima posvetiti detaljnijem opisu.
Takva gorčina rađa i opšte vjerovanje kako većina ljudi zapravo ne vjeruju u Boga nego da je njihova lažna religioznost ispunjenja čistim materijalizmom i lopovlukom, koji se licemjerno pokušava sakriti u predstavi onih koji su profesionalno javni vjernici tojest paradiraju da ih drugi vide i čuju. Nazivam ih religijskim ili nacionalističkim galamdžijama jer su oni upravo to - iskompleksirani i duboko frustrirani ljudi gladnih duša i stomaka. Veliki dio ih je došao u grad sa ruralnih područja, iz siromašnih familija, što je ostavilo duboke tragove na njima jer cio život se bore protiv sela u sebi. Galamdžije imaju jedan dobar psihološki pristup ljudima pošto svojim bezobrazlukom privlače pažnju i dominiraju, ciljajući na ljudske slabosti koje su prisutne u svakodnevnom životu. Sjetimo se samo kako su ti pojedinci-galamdžije krajem osamdesetih zauzeli sav medijski prostor okrećući naivan narod jedni protiv drugih a onda sa sigurne udaljenosti sa uživanjem posmatrali kako isti ti ljudi ginu, nestaju i siromaše. Da zlo bude još gore galamdžije nisu nikada nestale iz naših života, i dalje nas truju svojim prisustvom i bogate se na slabosti običnog naroda. Zbog tih galamdžija, koji su svakako u dobroj manjini u odnosu na narod, mi i dalje mislimo sve najgore jedni o drugima, iako smo duboko svjesni činjenice da živimo i da živjećemo i dalje vijekovima jedni sa drugima.
No, vratimo se temi ovoga teksta. O šarlatanima već dobro svi znamo sve i ne treba trošiti puno prostora na njih. Bolje je napisati štogod o onim pravim, ali izuzetno rjetkim, pojedincima koji nešto znaju, mogu i umiju. Za početak bi vam odmah napisao jednu jako bitnu činjenicu: žene ne mogu pisati hamajlije i zapise niti mogu liječiti rukjom (egzorcizam). Ovdje nije riječ o klasičnom monoteističkom podcjenjivanju ženskog spola nego u nekim drugim razlozima. A jedan od najvažniji je da žene zbog menstrualnih ciklusa nisu nikako pogodne za takvu vrstu okultnog rada. Također, džini ili zli duhovi skloni su se zaljubljivati u žene i stoga im one ne predstavljaju nikakav autoritet, za razliku od muškarca. Međutim, žene mogu salijevati strahu (olovo), bajati od uroka, liječiti strunu želuca, praviti čajeve, i slično.
Pravu moć liječenja iscjelitelj dobija kada napuni 40 godina života, čime se u bosanskoj tradiciji aludira na početak Božje Objave poslaniku Muhamedu. No, isto tako, u narodnoj tradiciji koja svoje izvorište ima i u bogumilskoj religiji naših predaka, broj 40 se smatra samim po sebi ljekovitim, pošto se većina lijekova koristi 40 ili 41 dan. Zanimljivo je kazati i kako u bosanskom krugu sudbine prvih 40 godina ljudskog života predstavlja prvi krug koji pojedinac pređe i kroz svih 12 znakova doživi transformaciju, kako fizičku tako i mentalnu, sazrije. Broj 40 je u BH mitologiji broj same Majke Zemlje jer se ona, kako se to tvrdi u narodu, svaki četrdeset godina „čisti“ kroz prirodne katastrofe.
Iscjelitelj je obavezan da redovito čita (izgovara) molitve, ali i određene azimete (zazive), kako bi držao pod kontrolom kako dobre tako i zle duhove. U tom procesu on je zaštićen od svih oblika spiritualnih napada. Četiri sure (molitve) koje počinju sa Kul poznate su u spiritualnoj medicini i njih najčešće iscjelitelji upotrebljavaju za tretman manjih slučajeva oboljenja. koji se obično manifestiraju u obliku nemira, nedostatka apetita, sna, itd. U praksi takvog liječenja svaka se sura ponovi uzastopno po tri puta i puhne se na bolesnika, kojeg iscjelitelj treba također dodirivati dlanovima po tijelu, kako bi molitve imale još bolji iscjeljujući učinak. To se prati i posebnim pucketanjem prstima što u završnici ima za cilj da se kroz takve ritualne pokrete odstrani bolest i negativna energija. Naravno, ovo je samo mali djelić opisa prakse iscjelivanja pa ću se u nekim novim postovima posvetiti detaljnijem opisu.