Salijevanje strahe kod bošnjačkog naroda

Salivanje strahe ili izlijevanje olova drevna je egzorcistička praksa poznata na velikom geografskom području, doslovno od Palestine, Libana, Sirije (sakbeh ili rakwi), Alžira, Maroka (khfif), Turske (kuršun dokmek), Balkana pa sve do Njemačke, Velike Britanije (melting lead) i skandinavskih zemalja. Na našem podneblju salivanje strahe se pojavljuje, kako se standardno pretpostavlja, dolaskom Osmanlija, zajedno sa cijelim sklopom drugih magijskih vjerovanja, postupaka i predaja. No, isto tako, postoji indicija da je ovaj ritual izvorno ilirski te da su ga naši preci kao vojnici Rimskog carstva proširili po Bliskom istoku, a preko Kelta je stigao i do sjeverne Evrope.


Salivanje strahe se dakle tradicionalno povezuje sa narodnom medicinom Arapa, Sefardskih Jevreja, Turaka ali i evropskih naroda, među koje spadaju Bošnjaci. Mada obred nema islamske korijene pojedini dijelovi tog starog šamanističkog rituala su islamizirani, u onom govornom dijelu, te stoga ritual prati izgovaranje određenih kur'anskih poglavlja i dova. Pored toga u pomoć se pozivaju božiji poslanik Muhamed i hazreti Fatime, kako bi samim spominjanjem njihovih imena zlo predstavljeno u obliku bolesti pobjeglo od bolesnika. Isti slučaj susrećemo kod bugarskih ili rumunjskih stravarki koje koriste u ritualu molitvu Oče Naš, pozivajući se na svetu moć Isusa, Djevice Marije ili krsta. Svima im je zajednička upotreba dužih ili kraćih basmi i bajalica (bajati dolazi od turske riječi baymak – čarati, opsjenariti (u svrhu liječenja); varati. - Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Abdulah Škaljić).

Ritual je u svojoj osnovi egzorcistički i prema svjedočenju mnogih koji su ga iskušali - djelotvoran. Postoje mišljenja koja spore njegovu učinkovitost prozivajući je učinkom placeba na što mnoge stravarke uzvraćaju slijedećim argumentom; ritual je, naime, podjednako učinkovit i ako se radi osobi koja zna za njega i onoj koja ne zna, poput male djece. Jedina zamjerka je da se nipošto ne pije voda u koju se topilo olovo, pošto je olovo toksični metal, već da se ona prolije na raskršće ili se njome bolesnik samo umije i opere ruke i noge.

Duga tradicija u BiH

U ne tako dalekoj prošlosti svaki zaseok, svaka mahala ili čak svaki red kuća imao je bar po jednu stravarku kojoj se narod mogao obratiti za pomoć u bilo koje doba dana. Danas je situacija potpuno drugačija i drastično je opao broj osoba koje se bave ovakvim načinom liječenja ljudske duše, unatoč tome što je potražnja za njima skoro ista kao i u nekadašnjim vremenima. Mladi stravara i stravaruša je vrlo malo te se stoga sama po sebi nameće logična potreba da se, bar u krajnjem slučaju, ovaj segment bosanske tradicije dokumentira i očuva u pisanoj formi za neka buduća pokoljenja.

Istražujući ovo zanimljivo područje naše folklorne tradicije stekao sam dojam da su se kroz povijest BiH uvijek i redovito u nekom vremenskom intervalu, u odmaku od pedeset do sto godina, pojavljivale nadčulno nadarene osobe, izabrane od univerzuma, čija je misija bila da pomažu i liječe narod. Odabiri su dolazili periodično, skoro stihijski, najčešće u manjim sredinama, pošto usljed svakodnevnih i životnih obaveza nije bilo realne mogućnosti da se "odabrani" u potpunosti posveti svome radu. To je rezultiralo stereotipom kako su najpoznatije i najbolje stravarke one u starijoj dobi.

 

Dakako, još jedan realni razlog tome često se krio u smjeni generacija - znanje se akumuliralo i tradicionalno nasljeđivalo od spiritualno obdarenog prethodnika (sa svekrve na snahu, s majke na ćerku, djeda na unuka). Tek onda kada se "učitelj" zbog teške bolesti ili starosti povlačio učenik ga je mogao zamjeniti prisvojivši uz stečeno znanje i sve njegove bivše "pacijente".

U duhu svega do sada napisanog aktuelna formulacija pojma stravarke ili stravara bila bi da je to žena starije dobi, ponekad i muškarac, koja vlada sposobnošću liječenja psihosomatskih (termin skovan od grčkih riječi soma - tijelo i psyche  - duh ili duša) poremećaja kroz izvođenje šamanističkog rituala s primjesom alhemijskog postupka.

Unatoč tome što je sama forma rituala, topljenje i izlijevanje olova, na prvi pogled prilično jednostavna ona je zapravo vrlo kompleksna i sadržajna. Držeći u ruci komadić olova stravarka izvodi ritualno kruženje oko glave bolesnika, ili laganim dodirivanjem određenih mjesta na tijelu, želeći na krajnje sugestivno-magijski način "povezati" bolesnu osobu sa energijom metalom. Potom ga stavlja u direktni kontakt sa vatrom a nakon toga i vodom.

Upravo iz spomenutog razloga, povezanosti sa ognjem i pretvorbom, olovo je, pored gvožđa ili željeza, uvijek u svijesti bosanskog naroda sadržavalo apotropejsko svojstvo, štitilo od zla i oslobađalo dušu. Mogućnost da se topljenjem olovo iz čvrstog oblika dovede u tekuću formu i obratno izazivalo je ljudsku fasciniranost i podržavalo ideju kako se magijskom manipulacijom njime mogu "uhvatiti" ili "zarobiti" zli duhovi te tako poraziti.

 

 

 

Ovdje možete pročitati cio tekst:

 https://www.yumpu.com/xx/document/view/62152687/ritual-salivanja-strahe-kod-bosnjackog-naroda-raif-esmerovic